” Dođite jednom u Veliku moju, s nama dočekati slavonsku zoru.

Sve će Vas Velika primiti rado, jer u njoj je veselo staro i mlado.”

I došli smo, neki su dočekali zoru, a svi smo se opet uvjerili u istinitost ostatka stihova. Već peti put sudjelujemo na tradicionalnim Danima međunarodne smotre hrvatskog folklora ”Čuvajmo običaje zavičaja” u Velikoj.

Vraćamo se zbog raznih razloga više puta kroz godinu. Zašto?

Uvijek se iznova pitamo što je to veliko u Velikoj? Da li najduži gurmanski stol u Hrvata? Trodnevni program vezan uz ovu manifestaciju? Marijanove ruke? Stanin trbuh? Litre vina koje protiču? Tamburaši i pjesma?

Odgovor je jednostavan i uvijek isti. U Velikoj su najveći ljudi! Njihov osmjeh, susretljivost, ljubaznost i velika, široka slavonska duša!

Kako bih prenio dio atmosfere, u ovaj kratki osvrt ću ubaciti članak koji je napisao naš član Branimir J. kojega u pravilu Velika i njeni stanovnici uvijek iznova najviše oduševe.

”Motivacijsko pismo za Veliku:

Znate ono kad idete na stipendiju, putujete negdje ili tražite da vas negdje prime pa morate pisati motivacijsko pismo zašto mislite da ste baš vi ti koji trebate, zaslužujete i imate kvalitete za ići npr. u Veliku i sl. E pa ovo neće biti takvo pismo već par riječi opće motivacije za Veliku, da si osvijestimo gdje idemo i da to odradimo na najbolji mogući način. Posebno jer tu ima nekih novih koji ne možda ne znaju kako se ponašati i mogu to neozbiljno shvatiti.

Ovo nije običan nastup. Ovo nije doći, otpjevati, kurtoazno se nasmiješiti i otići. Ovo je Velika. Tamo vas ne cijene po nastupu već po “susretljivosti” prije i nakon njega. U Velikoj postoje neki običaji kojih se tamošnji ljudi čvrsto drže. A budući da smo mi udruga za očuvanje običaja ne trebam vam ništa govoriti.

Jedan od običaja koji treba držati je čovjek imenom Stana. Takvog se majka priroda ne zezne pa da ga rodi dvaput. Samo čekam da mu Milan dođe i pita nešto tipa: Ej Stana, jel’ bi mi mogli… pa da mu ovaj kaže: Milane, nemoj zajebavat! Da mi je netko rekao da taj čovjek predsjednik KUD-a I.G.Kovačić iz Velike i da vodi smotru folklora….. AlI ja volim takve slavonske Đuke Begoviće više nego išta!

Ja prvi puta nisam znao gdje sam došao. Sada znam da će mi recimo dečki iz Vojvodine pjevati Zvonka Bogdana, da će oko nas biti pola Bosne, znat ću tko su Legende i što znači završna večera svih sudionika i da na njoj treba ponijeti kacigu i da se hrana ne stigne ni pipnut zbog brojnih sekundarnih sadržaja koji postanu primarni.

Inače, meni doktor umjesto 2 tjedna Plitvica prepiše 2 dana Slavonije i ja ko’ nov. Ako ja ”šta” volim onda ovo volim!

Ljudi, idemo to odraditi 100%! Jer u Velikoj se osjećaš kao profesionalni nogometaš: svi su ti uvjeti osigurani, tvoje je samo da daš sve “od” (ili “u”) sebe na “nastupu”.

 Naravno, to ne znači iskapčanje iz struje i obaranje rekorda u galonima. I ja ću nosit tamo knjigu, al zato navečer ne znam ništa i ne pitaj me za oca, majku, zaručnicu… a s bratom sam na izravnoj telefonskoj vezi.

I da, da se izbjegne nervoza, predlažem da se ne pije puno nego onoliko koliko se mora da se ne uvrijede domaćini prije nastupa, da se nastup mirno odradi… a onda kasno je za mene ti se spasi. A ove nam godine dolaze strašna pojačanja. Bero će unijeti toliko potrebnu mirnoću u tim susretima, a Debeli bi mogao oduševiti domaćine i Stanu kao što je oduševio Josipovu babu ne radeći ništa posebno nego se ponašajući prirodno. E da, Karačiću savjetujem da smireno doživljava naše male večernje “incidente”, iskakanja iz tračnica i tulum-falšanja. Sve je to za ljude, posebno ako ti ljudi oko tebe, kakvi god bili, to vole i cijene!

Ali, ozbiljno ponavljam, ne znači provesti se u Slavoniji to da si se nalok’o da ne možeš stajati. Ne, nego pozivam na stopostotno raspoloženje, pjesmu, šale i pošalice, kontakt s cijelom dvoranom, cijelim mjestom, osmijeh koji ne silazi s usana. To je meni primarno, a ostalo je tek catering.

Mogao bih još puno toga nizati, ali ostavimo nešto za Veliku. Dečki sretan put, Bero i ja dolazimo kasnije, Bule i tim bi mogao doći majke mi, iskoristimo vikend i ovaj timdebilding pa da se sretni i raspoloženi vratimo svojima k’o da smo ne znam gdje bili, i na kraju mogu samo reći ono što bi rekao bečar koji nas čeka: ORIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII…!!! ”

Tako to vidi naš Branimir, a ni mi ostali nismo daleko. No, naš pristup doprinosu ovoj manifestaciji je ozbiljan i zahvalni smo svojim domaćinima na prilici da promičemo od hrvatske baštine ono što znamo i učimo novo na ovakvim događanjima.

Hvala vam, dragi naši Veličani na vašem pozivu i domaćinstvu. Na svakom novom poznanstvu i prijateljstvu. Na osmjesima, stisku ruke i zagrljaju. Na dokazu kako se živi svoja hrvatska vjera, baština, čovjekoljublje i domoljublje!

Doći ćemo opet…