Budimo zahvalni ljudima koji nas čine sretnim. To su šarmantni baštovani koji daju da naše duše procvjetaju – rekao je jednom prigodom poznati francuski pisac Marcel Proust, a tako bih ukratko mogao sumirati još jedno vedro i prijatno druženje u Slavoniji u Velikoj kao novi član klape Furešti. Devet članova klape i Udruge krenulo je subotu rano u lijepu Slavoniju na obilježavanje Vincekova. Stigli smo u prijepodnevnim satima na marendu kod Stanka Raguža i uz dvi-tri čaše dobrog crnog i još boljeg bijelog vina (mada kažu stari da se o ukusima ne raspravlja!) podigli bazalnu temperaturu za nadolazeća druženja. Stanko je iskoristio priliku druženja za dobar marketing asortimana svoje sušnice. Glad se utaživala kobasicama, kulenima i slaninom koju je on neprestance narezivao, a žeđa – vinom kojeg je on onako po domaću sipao. Problem je nastao kad smo žeđ utažili više-manje, a uslijedile su tzv. „putne serije“ koje su iziskivale žurnu reakciju izbjegavanja pregrijavanja motora i energični pokret prema podrumima Ivana Lukačevića u Bektežu.

Uz srdačan doček i degustaciju najboljih vina, u akustičnom prostoru natkrivenom ciglenim lukovima pala je pisma i to ni više ni manje nego  „Croatio iz duše te ljubim“, onako spontano, iz duše kako bi se reklo, uz gitarsku pratnju. Nakon kratkog predaha zaputili smo se u vinograd našeg domaćina Lukačevića. Mnogi smatraju da je na Vincekovo „službeni“ početak godišnjeg vegetativnog ciklusa vinove loze te si vinogradari tada zažele sretnu novu godinu uz prigodni ceremonijal ,koji je uzveličala naša klapa uz pratnju tamburaša. Na trseve su bile obješene kobasice koje su se pekle na vatri, a uz žmule vina, po polju snijegom pokrivenom širila se pjesma malo dalmatinska, klapska, malo tamburaška.

Pišu povjesničari da vjerojatno takav jedan običaj koji se gaji u našem narodu datira iz pretkršćanskoga razdoblja i da nema veze sa životopisom ranokršćanskoga mučenika Sv. Vinka, nego je vezan bio za poganske svetkovine poljodjelaca.

Kad je sunce već polako zalazilo, zaputili smo se na večeru u domu gdje nas je bilo 50-ak i gdje smo slobodno pričali, zezali se i slušali tamburaše koji srce diraju i one koji baš i nisu vezani uz taj kraj. Nakon večere zaputili smo se u Veliku gdje smo u Lugarnici pogledali naše rukometaše, a onda otišli na privatnu zabavu gdje i pamćenje autora ovog članka pomalo ostaje u magli. Pridružili su nam se tamburaški sastav „Legende“ i tu smo glasom i žicama talili i onako vruću, al opet ugodnu i intimnu atmosferu do sitnih sati. Udaralo se čašom o čašu, pa i čašom o’ zid, a kako je temperatura  rasla, skidalo se i u potkošulje, pa i bez potkošulje, pa na stol…na kraju je završilo, a di-bi-drugačije, sa bećarcima…. Iznenađenje jutra meni je bilo da nas glave nisu boljele, kažu vino je dobro. Promukli totalno, nakon oproštaja sa srdačnim vlasnicima smještaja, otišli smo na marendu kod Zdenka gdje smo imali „repete“ uz vatru. I još jednu oproštajnu…i još jednu putnu… lagano smo krenuli prema Zagrebu!